Povijest i djelovanje Reda

Pavlini su samostanski monaški red nastao u 13. stoljeću zaslugom pečujskog biskupa Bartolomeja, koji je 1215. godine u podnožju gore Mečeka u Mađarskoj dao sagraditi crkvu sv. Jakova Apostola i uz nju samostan, te je napisao i prve upute za zajednički život pustinjaka. Utemeljiteljem Reda smatra se kanonik, bl. Euzebije Ostrogonski (†1270.), koji je oko 1250. godine sabrao i ujedinio pustinjake koji su do tada živjeli raspršeni po šumama južne Mađarske i središnje Hrvatske, nasljedujući primjer i način života sv. Pavla (Tebaida, Egipat, 228. - 341.), prvog pustinjaka.

Dekretom Qui saecularia od 13. prosinca 1308. kardinal Gentilis de Monte Florido, legat pape Klementa V., dao je pustinjacima pravilo sv. Augustina, te se taj datum smatra službenim početkom Reda pavlina. Red je svečano potvrdio papa Ivan XXII. bulom Per sancte contemplationis studium 16. studenog 1328., a potvrdu su svojim bulama obnavljali pape Klement VI. i Urban V.

U početku su se nazivali »Pustinjaci Svetog Križa«, a nakon potvrde Red koristi današnji naziv. Geslo »Sam sa samim Bogom!« ukazuje na život kontemplacije i molitve koji pavlini njeguju od samog početka. Slijedeći znakove vremena, pavlini su iz monaškog načina života postajali redovnicima otvorenijeg tipa, ipak nikada ne izgubivši poslanje pustinje i karizmu samoće. Danas su ovi »bijeli fratri« redovnička zajednica koja promiče pobožnost Majci Božjoj, pustinjskim ocima i anđelima čuvarima osobito se posvećujući duhovnim obnovama, duhovnom vodstvu i sakramentu ispovijedi, vodeći zajednice nove evangelizacije, a na poseban način sudjelujući u borbi za život nerođene djece.

U Hrvatsku dolaze sredinom 13. st, najprije u Dubicu (1244.), a potom u Remete (1272.) gdje su izgradili prvo i najstarije pavlinsko Marijansko svetište. Godine 1400. dolaze u Lepoglavu, koja se razvija u glavni pavlinski centar u Hrvatskoj. Do ukinuća Reda (1786.) podigli su pedesetak većih ili manjih samostana (Kamensko, Križevci, Senj, Modruš, Baška, Svetice, Sveti Petar u Šumi i dr.) od kojih su mnoga marijanska svetišta. Vodili su poznate škole (u Lepoglavi su 1503. godine osnovali prvu hrvatsku gimnaziju) i učilišta, biblioteke, ljekarne, gospodarstva, tvornice; dali su velik doprinos hrvatskoj kulturi kao vrsni umjetnici, slikari, kipari, glazbenici, književnici, povjesničari; sudjelovali su u važnim bitkama protiv Turaka; savjetovali su kraljeve i djelovali kao banski namjesnici; imali su mnoge biskupe od kojih četvoricu zagrebačkih, kao i druge povijesno važne osobe.

Odlukom cara Josipa II. o ukidanju pavlina 1786. godine ugašeni su svi pavlinski samostani u Hrvatskoj. Red je preživio zahvaljujući samostanu u Częstochowi u Poljskoj na koju se ta odluka nije odnosila. Pavlini se u Hrvatsku vraćaju nakon gotovo dvije stotine godina, u samostan Kamensko kod Karlovca 1972. godine, i to zauzimanjem zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića. Samostan je opustošen i razoren 1991. godine za vrijeme velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, zbog čega su se sklonili u samostan u Svetice kod Ozlja. Godine 1993. vratili su se Istru, u samostan u Svetom Petru u Šumi. U Kamensko se vraćaju 1995. godine.

Pavlini trenutno u Hrvatskoj imaju tri samostana, od kojih su Karlovac-Kamensko i Svetice na području Zagrebačke nadbiskupije. Pet bogoslova Hrvata studira u Poljskoj, u Krakovu, na Papinskoj teološkoj akademiji u sklopu koje je Pavlinska bogoslovija, a jedan subrat u Rimu studira Sv. Pismo. Zajedno s bogoslovima danas je sveukupno 16 pavlina - Hrvata (početkom Domovinskog rata samo dvojica). Pavlini tiskaju mnoge brošure i letke, organiziraju seminare, posebno šireći marijanske pobožnosti. Rado se uključuju u rad molitvenih zajednica i grupa. Osobito su poznati po zauzimanju u borbi za život nerođene djece, te je tako, dozvolom generala reda, 1999. godine osnovan »Pavlinski apostolat za život« u sklopu kojega djeluje i udruga »Betlehem«, sa šest majčinskih i sigurnih kuća i mnoštvom drugih inicijativa.

Središte reda nalazi se u samostanu Jasna Gora - Częstochowa u Poljskoj, gdje su pavlini stoljetni čuvari ikone Majke Božje, tzv. Crne Gospe te brinu za potrebe milijuna hodočasnika koji ondje godišnje hodočaste.

(iz Šematizma zagrebačke nadbiskupije)

U 16. st. Frankopani su na brijegu nedaleko od Ozlja podigli crkvu sv. Marije. Premda se prije taj brijeg nazivao Smolčev vrh, u narodu je dobio ime Svetice, jer su na njemu bile tri crkvice: sv. Margarete, sv. Katarine i sv. Marije Bogorodice.

1627. g. u posjed Svetica dolaze pavlini. Uz crkvu grade samostan. Prvi prior svetičkog samostana bio je poznati leksikograf i pisac Ivan Belostenec, autor Gazophylaciuma (latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rječnik). Uređenje crkve i samostana traje do 1660. g., a snažan potres 1699. g. pogađa samostan. Pavlini se sklanjaju u Kamensko (kod Karlovca) dok se svetički kompleks obnavlja. 1786. g. car Josip II. ukida pavline na terenima svoga carstva. Pavlini su gotovo sve svoje samostane imali upravo na tim područjima pa je Red zamalo nestao (preživjela su samo dva samostana).

Red se ipak polako obnavlja, a u Hrvatsku se vraća 1972. g., najprije u samostan Kamensko, a tijekom Domovinskog rata, u kojem je taj samostan okupiran i gotovo uništen, pavlini se vraćaju i u Svetice, 1994. g. Zapušteni samostan ponovno vraćaju u život. Nakon oslobođenja Kamenskog i obnove tog samostana u Sveticama neko vrijeme boravi samo jedan redovnik, a danas su dvojica.

Jedan od najtežih događaja u povijesti pavlina svakako je ukinuće Reda. Na zanimljiv način opisuje ga August Šenoa:

FRATARSKA OPORUKA

U nastavku donosimo i iznimno vrijedan znanstveni rad dr. Milana Kruheka, hrvatskog arheologa i povjesničara, u kojem, između ostalog, govori i o nastanku Svetica i izgradnji prve crkve u Sveticama, na temeljima koje je izgrađena današnja crkva i uz nju samostan.

D. Kamilo Dočkal autor je najopširnijeg ljetopisa svetičkog samostana. Ovo djelo još nije objavljeno. Može se preuzeti radna verzija, a nadamo se da će s vremenom biti uređena za tisak.

Više o pavlinima u Hrvatskoj može se pročitati u sljedećem članku: