SOLUS CUM DEO SOLO!

PAVLINI U SVETICAMA

U 16. st. Frankopani su na brijegu nedaleko od Ozlja podigli crkvu sv. Marije. Premda se prije taj brijeg nazivao Smolčev vrh, u narodu je dobio ime Svetice, jer su na njemu bile tri crkvice: sv. Margarete, sv. Katarine i sv. Marije Bogorodice.

1627. g. u posjed Svetica dolaze pavlini. Uz crkvu grade samostan. Prvi prior svetičkog samostana bio je poznati leksikograf i pisac Ivan Belostenec, autor Gazophylaciuma (latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rječnik). Uređenje crkve i samostana traje do 1660. g., a snažan potres 1699. g. pogađa samostan. Pavlini se sklanjaju u Kamensko (kod Karlovca) dok se svetički kompleks obnavlja. 1786. g. car Josip II. ukida pavline na terenima svoga carstva. Pavlini su gotovo sve svoje samostane imali upravo na tim područjima pa je Red zamalo nestao (preživjela su samo dva samostana).

Red se ipak polako obnavlja, a u Hrvatsku se vraća 1972. g., najprije u samostan Kamensko, a tijekom Domovinskog rata, u kojem je taj samostan okupiran i gotovo uništen, pavlini se vraćaju i u Svetice, 1994. g. Zapušteni samostan ponovno vraćaju u život. Nakon oslobođenja Kamenskog i obnove tog samostana u Sveticama neko vrijeme boravi samo jedan redovnik, a danas su dvojica.

Jedan od najtežih događaja u povijesti pavlina svakako je ukinuće Reda. Na zanimljiv način opisuje ga August Šenoa:

FRATARSKA OPORUKA

Sa trona reče Josip car:
- "Svim redovnikom nek je kraj;
Toliko zdravih ljudi kvar,
I bez njih ćemo steći raj.
Dokle god siže carstva hatar,
Po mojoj volji tako budi,
Nek svoju halju svuče fratar,
Nek žive kao drugi ljudi.
U njinih dvorih odsele će
Stanovat bolni ljudi, đaci,
Pisari, sužnji il vojaci;
A pune zlata, srebra vreće
Na zadnji grošić nek se zbroje
U blagajnice carske moje:
Tim novcem digoh učilišta,
Ja za se od tog neću ništa."

To cara Jose reče moć,
Sva graja njega malo smete,
Još isti dan, još istu noć,
Teklići širom carstva lete,
Sve vičuć: "Svatko sada znaj:
Svim redovnikom nek je kraj!
Pavlini, čujte, Jezuite!
Sve bijele, sive, crne svite!
Svak svoja prsa triput tuci,
Pa zatim svetu halju svuci.
To volja jeste cara, kralja;
Vladara svoga slušat valja."

Daleko grom se carstvom širi,
A strašnom javom bude san;
Od trusa drhću manastiri,
Strahovit ide sudnji dan;
I mnogu gorku čuo Beč:
Zaludu! Kad je carska riječ.

I dođe glas do Lepoglave,
Do tihe šumske postojbine,
Gdje bijeli fratri od starine
U lijepih dvorih Boga slave.
Gospoda jesu, bogataši,
Al uz to ljudi kako treba,
Ne kruti, ljuti velikaši,
Već širom dijele darak neba
Šljivaru, kmetu, zlo kad vrijeme
Navalilo na zemlju breme.
Gospoda jesu, časte, piju,
I skladno gude, lijepo rišu,
I narodu svom knjigu pišu,
Pa s Isusovci bojak biju.
Al zadnja i njim dođe hora,
Pavlina zbor se selit mora.

Tek što je opat čuo glas,
Zvonara odmah viknu brata:
- "Svu braću zovni ovaj čas,
Zatvori zatim velja vrata,
Svih zberi, ču li, u dvorište,
To opat, reci, strogo ište."

Lagano već se hvata mrak,
I k zapadu već sunce tone,
Kroz večernji taj tihi zrak
Na umiranje zvona zvone.
Fratara dugo čislo kroči,
U ruci noseć voštanice,
U crnu zemlju gleđu oči,
Problijedjelo im s brige lice,
I kako vjetar pri oluji
Lelečuć s valom ljut se bori,
Po lepoglavskih svetih dvorih
Žalopjev "de profundis!" bruji.

Kad u dvorištu zbor se skupi,
Razrediše se fratri bijeli,
I pred njih opat mirno stupi,
Pa svojoj braći ovo veli:
- "Uzdignite sad Bogu duše,
Zavapite sad iz dubine!
Sva grješna srca nek se skruše,
Nek ćute: sve da smrtno gine!
Da l' čuste zvona svetog hrama?
To blize smrti zveči glas;
A znate l' i to, pitam vas,
A znate l', komu zvone? Nama.
Da, moja braćo, moji sinci!
Svi živjet ćemo pojedinci;
Al umrijeti će sveti zbor,
I ovaj slavni, Božji dvor,
Koj slovijaše trista ljeta,
Opustjeti će! Žalost! Šteta!
Prê nego svane mladi dan,
U ovaj dvor će doć komesar
I reć vam, kako želi cesar,
Da pustimo taj sveti stan,
Da našeg reda više nije!
Da cijelo blago što imamo
Na komesara ruke damo.
Pa volja Božja! Slušati je!
O, pođite u ime Božje,
I neka Višnji sve vas prati,
Svak nosi krst svoj kako može,
A Bog će vam se smilovati.
Raziđite se svijeta širom,
Poštenja sijte čisto sjeme,
Pobijedit ćete ljuto vrijeme,
Oj, pođite mi, braćo, s mirom.
Al stante časak! Pamtite li
Što vazda b'jahu fratri bijeli?
Hrvati! Sinci našeg puka.
Ta sveta zemlja rodi nas,
Imutak naš je pučka muka,
To pamtimo u ovaj čas!
Pred vaše dadoh snijeti lice
Taj silni evo kup papira,
Sve same dobre obveznice,
Milijun, mislim, baš talira.
To duguju nam što šljivari,
Što građanin, siromah kmet,
Dužnici sve Hrvati stari,
Ta naša krv, naš rod, naš svijet.
Mi čekali bi ljeta duga,
Do sudnjeg dana; - sad je druga,
Jer državi l' to dođe ruku,
Plemiću jao! jao puku!
Isplatiti će morat odmah
I Hrvat propast će siromah.
Imetak naš od trista ljet
Razgrabiti će tuđi svijet.
Jedincu fratru zakon krati,
Da namre komu oporukom
- Pa bio otac - bila mati -
Sve blago mu je "mrtvom rukom!"
Al sada redu smrt se sprema,
Zar ima zato zakon? Nema.
Pa pravimo sad oporuku:
Imetak budi našem puku!"

Tad opat plamom voštanice
Zapali silni kup papira,
Sve same dobre obveznice,
Milijun tinja baš talira:
- "Oj Bože, praštaj grijehom mojim,
Dužnikom praštam evo svojim."

Svi redom plamom voštanice
Zapale silni kup papira,
Sve same dobre obveznice,
Milijun planu baš talira:
- "Oj Bože, praštaj grijehom mojim,
Dužnikom praštam evo svojim."

Raskrilio se nebom mrak,
Sa hrama smrtno zvono ječi,
Od vatre sav se žari zrak,
Fratara zbor kraj vatre kleči.
A psalam grmi sve u šir:
"Oj Bože, daj nam vječni mir."
Gromore bubnji, vojska grne
U sveti dvor sred noći crne,
Uz vojsku dođe i komesar
I javi svim što reče cesar.
Tad pokloni se opat muče,
I komesaru preda ključe.
"A blago?" pita isti mah
Glavara starca sluga cara.
Al opat njemu odgovara:
- "Na, evo vam ga! Pepeo, prah!
To baština je našeg puka,
To fratarska je oporuka!"



U nastavku donosimo i iznimno vrijedan znanstveni rad dr. Milana Kruheka, hrvatskog arheologa i povjesničara, u kojem, između ostalog, govori i o nastanku Svetica i izgradnji prve crkve u Sveticama, na temeljima koje je izgrađena današnja crkva i uz nju samostan.

D. Kamilo Dočkal autor je najopširnijeg ljetopisa svetičkog samostana. Ovo djelo još nije objavljeno. Može se preuzeti radna verzija, a nadamo se da će uskoro biti uređena za tisak.

Više o ostalim pavlinskim samostanima u Hrvatskoj može se pronaći na stranicama Hrvatske pavlinske provincije: